THINKUBATOR

Nekada davno iza sedam gora i iza sedam mora bila jednom jedna siromasna zemlja po imenu Poljska. Ta zemlja je bila toliko siromasna da je ova nasa za nju u svemu bila California.
Jednoga ljeta mome dobrom prijatelju dodjose u posjetu neki Poljaci.
Imali su na sebi neke smijesne sarene kosulje na cvijetove sa kragnama do ramena. Meni je to na prvi a kasnije i na drugi pogled bilo pravo sega.
I vec drugoga dana njihovog, zasigurno ugodnog, boravka u Sarajevu krenemo mi skupa, onako djuture, na Bascarsiju. 
Primjetih ja da ih kao nesto tokom razgovora i mogu razumjeti mada im je svaka druga rijec bila: pszwmj, pszwmje, szwpsm, zzbwgpzmwj.

Taman smo prosli Sebilj sa kojeg su redovno polijetali i aterirali golubovi trudeci da nas zaseru po glavama, kad gosti izrazise zelju da se malo odmore i kupe nesto voca u obliznjoj zelenari koja je bila preplavljena Bonita bananama. 
Iste sekunde kad ugledase banane poceli su od srece valjda da placu i vicu te dizu ruke u zrak, a ovaj jedan sa dugim crnim brkovima je otisao toliko daleko da se poceo valjati po asfaltu kao da je dobio epilepticki napad. Pokusavali su mi objasniti da u Poljskoj nema banana i da se upravo sada ukazala odlicna prilika da se svi skupa zasladimo. I kao da idemo u zoloski vrt da organizovano hranimo majmune ovi su nasi Poljaci kupili jedno 5 kila a njihovo najmladje dijete jos dok su placali za kasom capilo iz cekera dvije povece banane te otrcalo jedno 5 metara od nas i pocelo ih gristi onako sa korom. Da ju je barem opralo.

Ovaj brko izadje iz zelenare i dize ceker pun banana u zrak kao kad kapiten prvaka svijeta dize pobjednicki pehar na svjetskom prvenstvu. 

 
To su bas bila lijepa vremena. Vremena kada smo mi bili glavne baje svih socijalistickih zemalja svijeta te se time busali u svoja dlakava prsa, kad smo konacno prestali kupovati: kafu, ulje, secer i detrdzent na kartice i rupice, vremena kad smo zavrsili neugodnu istoriju voznje privatnih automobila po sistemu par-nepar ili svaki drugi dan, kad smo dobili olimpijadu i Vucka, kada su uvezene prve konzerve kokakole i fante sa kojima smo se svi slikali kao sa najdrazim prijateljima te ih drzali kao ukras na radnom stolu, po regalima ili pravili od njih drzace za olovke. 

Ali vremena se promijenise. Neko rece "Ipak se krece." Pa bilo naprijed ili nazad, ali ipak se krece.

Danas je kad gledam, fudbalskim rijecnikom receno, barem 10:0 za Poljsku i jos uvijek igramo prvo poluvrijeme sa dva igraca manje, totalno demoralisani i jebemo mater jedno drugom za losu igru. 

Ne brinem se ja za nas ili poljski mentalitet. Poljaci su jos uvijek isfrustrirani bijedom u kojoj su zivili decenijama pod Ruskim opankom, te u danasnje vrijeme imaju potrebu da naglasavaju kako u Poljskoj sada nema-sta-nema ima, i toboze eto skoro da nema nikakve razlike izmedju danasnje Poljske i Amerike. Medjutim oni jos uvijek na svojim ledjima nose kao lancima i katancem zakljucan ruksak prepun frustracija od prohujalog vremena i prosto nevjerujem da ce se na tom planu barem u dogledno vrijeme ista u njihovim glavama promijeniti.

Ali Poljska sada kao clanica EU grca u bananama. Isto kao i mi uostalom, samo sto mi jos za razliku od Poljske - grcamo u govnima i to onim politickim, moralnim, socijalnim, ekonomskim i jos ne znam ti kojim - pride...
Izgleda da smo se zaista prejeli onih socijalistickih banana koje su nase prijatelje sa istoka dovodile do ludila, pa presli na govna, ili da nam ih je neko, sto je mozda vjerovatnija varijanta, smisljeno servirao i onda fino pozelio dobar tek.

Ovdje u Bosni svako ima slobodan izbor barem sto se izbora jela tice. Tako da slobodno mozes odluciti recimo da ne probas govno. Neko opet slobodno moze da odluci da li ce konzmirati ili nece svinjsko meso.
Dugo se vremena govorilo da je za ukus bascarcijskih cevapa "kriva" svinjetina. Stave je samo malo, tek toliko da doprinese osebujnim organoleptickim svojstvima cevapa. Isto takvo misljenje je vazilo i za onaj cuveni sladoled slasticarne Egipat  koja je, barem prema kazivanju, u svoj aparat za sladoled pored uobicajenih sastojaka: vode i secera tajno u njga tocila svinjsku mast.
Bilo kako bilo, vlasnik doticne slasticarne nikad nije prodao svoj tajni recept Hotelu Europa koja mu je u to vrijeme nudila bjanko cek u zamjenu za tajnu. Danasnji sladoled slasticarne Egipat vise nije istog ukusa. Da li se u medjuvremenu nesto promijenilo u nacinu njegovog pravljenja, mozda neka nova tehnologija, masina, ili se pak poceli dodavati drugi, normalniji sastojci, sastojci koji i inace idu u sladoled, ja jednostavno ne znam, ali ono sto znam je da je vlasnik Egipta i dan danas ostao isti.

Iako je vecina cevabdzinica u Sarajevu bila prezadovoljna svojim recepturama za cevape te se malo koja smjela uopste usuditi da uvede bilo kakve improvizacije u pripravljanju ovih cuvenih mesnih prstica, bilo je i cevabdzinica, doduse vrlo malo, koje su pokusavale da unesu vise orginalnosti i entuzijazma u pripravci cevapa, te pripremale iste po malo, rekao bih, drugacijoj, cudnijoj recepturi. Takve cevabdzinice su eksperimentisale u ilegali te ubacivale do tada kao glavni sastojak nikada koristene vrste mesa.

Jedna od doajena takvih cevabdzinica je bila sada vec legendarna cevabdzinica "Mrkva" locirana u samom srcu Bascarsije.
Mada njeno ime na prvi pogled upucuje da se ovdje radi o nekom vegeterijanskom bosanskom restoranu to jednostavno ne drzi vodu, i jedino sto se u njoj moglo naci od povrca je bio crveni luk. "Mrkva" je zasigurno bila jos jedna od mnogobrojnih, nadzidzanih cevabdzinica te je na krovu imala isti onaj ruzni dimnjak - oluk za koji se moze reci da je ustvari zajednicki logo svih cevabdzinica.

Vlasnik "Mrkve" je bio pomalo cudan tip, te je imao prilicno neobican hobi. On je naime svakodnevno kupovao na desetine domacih kucnih macaka, a kad ih vise nije bilo nigdje kupiti onda je pravio mamce i lovio ih po ulicama. A sve se to desavalo u vremenu kada je cevabdzinica "Mrkva" radila ko luda, punom parom stancala cevape za koje se znalo cekati po nekoliko sati u dugackim redovima i nije bilo bolje u cijelom seheru.

Tih su godina macke zaista bile rijetka pojava i prije si na ulici mogao naci kovceg sa zlatom nego naletiti na domacu macku. Vlasnici "izgubljenih" macaka ocajnicki su stavljali oglase po novinama sa slikama svojih ljubimaca u kojima mole "postene" nalazace da im ih vrate uz masnu novcanu nagradu. "Nestala siva macka, Archi, zadnji put vidjena u blizini cevabdzinice Mrkva!" Ili "Bijeli macor, 6 godina star, odaziva se na ime Mika, nestao na Bascarsiji."
Mozda su isti ti vlasnici-tragaci nakon beskorisnog tabananja i trazenja svojih ljubimaca po gradu navracali u "Mrkvu" ne sluteci da su u istim tim cevapima dobro prepeceni njihovi slatki ljubimci.

Macaka dakle nije bilo ni za lijeka ali se zato povecao broj pacova jer ih ocigledno sada nije imao ko da lovi. Desio se ocigledan poremecaj u ekosistemu koji je mozda, a vala ne bi me cudilo, iskoristio neki sarajevski burekdzija.

Medjutim cevapi u "Mrkvi su isto tako bili ukusni ako ne i ukusniji kao recimo oni iz Zelje ili kod legendarnog Ferhatovica.
Sve dok jedno jutro vrata cevabdzinice "Mrkva" nisu osvanula zakovana debelim daskama, na njima natpis "Zatvoreno do daljnjega!", a samo dan prije toga pola Sarajeva primljeno na Infektivnu kliniku sa dijagnozom Dg: Enterocolitis cervicalis posterior, ili sto bi u prijevodu bilo "usr'o se do iza vrata."

Danima sa nakon zatvaranja cevabdzinice "Mrkva" gradom sirio neugodan dijarea miris i miris povracenih masa, a cijeli grad je odjekivao od ispaljivanja guznih vjetrova od strane svojih sugradjana. Miljackom su tekle rijeke govana i nesvarenih bobica mesa, vlasnik Mrkve je istu noc pobjegao u nepoznatom pravcu, a gradom su se opet pocele, stidljivo, pojavljivati macke, te su se iz dvorista i basta orila vesela mjaukanja, nesto kao zov muzjaka ili zenke u Februaru pred njihovo parenje...

Nakon toga je cevabdzinica "Mrkva" dugo vremena koristena kao mjesto gdje su se redovno sastajali poznati Sarajevski narkomani...

Na kraju se ipak desio happy ending i eto prezivise i "Mrkva", i macke i Poljaci i mi i sto je najvaznije- prezivise ovi nasi cevapi.

Eto bas sam ih nedavno 20-tak potamanio sa lukom u po' somuna u Zelji, mada ni u "Mrkvi" uopste nisu losi, te uvijek negdje na 9tom dobijem neku tesko objasnjivu slatku vrtoglavicu, nesto kao sladostrasce, dok me prati rika Serifa Konjevica, arlaukanja Halida Muslimovica, te ojdadisanja Selme Bajrami , sto se cuju iz staroga kasetofona koji je vlasnik postavio izmedju rostilja i kase te onako pareci na dimu skupa sa cevapima i somunima sve nas goste tvrdoglavo tuce po bubnim opnama.
 
Razlika izmedju McDonaldsa i nasih cevabdzinica je tolika da je cak neumjesno i otvoriti bilo kakvu debatu.
Moj dobar prijatelj se kune zivotom da je vidio natpis na kutijama koje ulaze u McDonalds restorane a u kojima inace treba da bude pilece meso, sitnim slovima pise: "May contain trace of chicken!"
Kakvo je to pilece meso u cijem sastavu moze, ali nemora, biti mogucnost da sadrzi pilece meso i to u tragovima?

Njihova majoneza je okusa slicnog kao nasa Nivea krema za njegu koze. French fries ili pomfrit ima ustvari geneticki naziv synthetic chips, naziv koji mi vise lici da se tu radi nesto u vezi dijelova za kompjutere. Moja rodica, koja je radila u McDonaldsu, a kad su rodice lagale, kaze da kad bi ja znao kako se hrana tamo priprema da bih zaobilazio McDonalds u precniku od najmanje 2 KM. U McDonaldsu, valjda za dobar apetit, svira diskretno klasicna muzika. Tako da dok jedes recimo cheesburger sa ovim synthetic chips uzivas recimo u prekrasnim  Bachovim fugama, ili slusas nesto od Paganinija, Cajkovskog...

Kamioni koji istovaraju hranu obicno istovaraju iza 22h i to u nekom polumraku i iz neke totalno sporedne mracne ulice u koju ne bi ulazi sve da je i dan. Prije bi rekao da je u pitanju istovar nekog vojnog, tajnog tereta (raketnih stitova protivvazdusnih udara ili minijaturnih atomskih bombi) a ne dostava pisljivih hamburgera.

Siguran sam da su i onaj papir i kutija u kojima se servira taj junk food zdraviji od samih hamburgera posto su izradjeni od prirodnih, organskih vlakana i 100% reciklirajuceg materijala.
Prije nekoliko godina gledao sam  film "Oversize me" u kojem je neka budala odlucla da bude mjesec dana na McDonlads propisanoj dijeti. I ves samo nakon nekoliko dana covjek je pukao i mentalno i fizicki, te su mu jedva spasili zivu glavu prikopcavajuci ga na litarske venozne infuzione otopine i aparate za odrzavanje zivota.

Nasa zemlja funkcionise na improvizacijama. Ni za sta nema zakona, pravila. I sve sto radimo radimo po inerciji i u datom momentu rijesavamo probleme onako kako nam se cini da je najbolja varijanta. To je mozda u neku ruku dobro, ali nazalost uglavnom nije. A da nije uvjeravamo se svakodnevo i na svakom koraku.

Volio bih da ako ikako mogu promjeniti tu nasu blesavu neorganizovanost i boze me sacuvaj sistem i da uvedem zakon koji bi nosio etiketu "hitno" tj. da stupi na snagu odmah. 
Nesto slicno kao i onaj zakon o zabrani pusenja.
Uveo bih zakon kojim se zabranjuje izvedba jedne jedine turbo folk note na svakome javnom mjestu.

Na svakome javnom mjestu osim u cevabdzinicama!

U njima bi zakonom osigurao da se ista izvodi na svaki moguci nacin, po mogucnosti uzivo. I ostro bih kaznjavao svakoga ko prekrsi taj zakona.

Jer ja vam odgovorno tvrdim da je cevabdzinica prirodni milje i jedino mjesto na ovome nesretnom svijetu gdje je upotreba takve vrste muzike opravdana i gdje se ona sa merakom moze slusati dok cuclas cevape i tepas im. Bez kecapa i pomfrita naravno.

Cevapi i Turbo folk su dva neodvojiva pojma i dva kohabitanta. 

A onaj hamburger iz McDonaldsa u kombinaciji sa sonatama i etidama klasicnih djela jednostavno ne prija.
Eh, da je barem maciji...